N ikšićke akumulacije Slano i Krupac su formirane za potrebe hidroelektrane “Perućica” pregrađivanjem Nikšićkog polja na kraškim izvorištima. Odlikuju čistom vodom, naročito Krupac, koja imaju stalan dotok izvorske vode, koja se često prazni za potrebe elektrane. Krupac ima sličnu fizionomiju i dubinu od oko 8m, okolina jezera je karstna, sa tipičnom sub-mediteranskom vegetacijom.
Obale Krupačkog jezera su kamenite i bez vegetacije, izuzev ostrva na kojima postoji mješovita šuma vrbe, jasena, i topole. U neposrednom okruženju jezera se nalaze prostrane listopadne šume u kojima dominiraju hrast, bjelograbić, zanovijet, šipak, zelenika itd. Nikšićko polje se odlikuje prostranim pašnjacima i periodično plavnim i vlažnim livadama, koje se tokom kišne sezone natapaju atmosferskom i vodom iz kraških vrela. Izuzetno su značajne za ishranu ptica tokom migracija.
Neki ga zovu ,,Nikšićko more“ zato što je to glavno izletište Nikšićana u vrelim ljetnjim mjesecima. Za ovo mjesto mnoge Nikšićane vezuju lijepe uspomene.
ŽUPA U SRCU
Nikšićke akumulacije predstavljaju zimovalište velikom broju ptica. Značajne su i tokom seobe. Prehrambena osnova se uglavnom sastoji od vještački unešene ribe, kao i nekoliko vrsta beskičmenjaka. Pošto su u pitanju relativno mladi objekti, a još više i zbog neprestane fluktuacije vode do biološkog minimuma, ne postoji razvijena vodena vegetacija koja bi mogla da pruži utočište rezidentnim močvarnim pticama. Najznačajniji objekat za migratorne ptice je Slano jezero, na kome ponekad boravi i do 20.000 ptica. Neke od ptica nikšićkih akumulacija su: patka gluvara, Anas platyrhynchos; ćubasta plovka, Aythya fuligula; glavoč, Aythya ferina; crnovrati gnjurac, Podiceps nigricollis; ćubasti gnjurac, Podiceps cristatus; riječni galeb, Larus ridibundus; baljoška, Fulica atra; morski gnjurac, Gavia stelatta itd. Osim samih akumulacija, za ptice su interesantne i plavne Budoške bare, kao i mnogi manji vodeni objekti nastali kraškim procesima, bogati hranom, gdje se mogu sresti šljukarice kao crvenonogaprutka, Tringa totanus; žalar sljepić, Charadrius dubius; polojka, Actitis hypoleucos; bekasina, Gallinago gallinago; zatim pjevačice, kao poljska ševa, Alauda arvensis; rusi svračak, Lanius collurio; bijela i žuta pliska, Motacilla alba, M. cinerea; crvendać, Erithacus rubecula itd. U okolnim šumama žive npr. leganj, Caprimulgus europaeus; drozd pjevač, Turdus philomelos; brgljez, Sitta europea; kobac, Accipiter nisus; mišar, Buteo buteo i mnoge druge. Na obali Slanog jezera značajna je i kolonija španskog vrapca, Passer hispaniolensis.
Obilje padavina, neregulisanje vodotoka, nedovoljna izdašnost voda tokom ljeta za hidroelektrane Glava Zete i Perućicu, prostrano kraško Nikšićko polje od 67 kilometara kvadratnih, sve je to uticalo da se u prošlom vijeku krene, u to vrijeme, u nemoguću misiju: gradnju sistema Liverovići – Ozrinići i Gornja Zeta, sistem koji je obuhvatao izgradnju akumulacija Krupac, Slano i Vrtac.
Iako su mnogi u nevjerici gledali šta čitava „vojska“ radnika relativno primitivnom mehanizcijom i dosta “na mišiće” radi, pokušavajući da napravi velike brane, iako je bilo mnogo više nevjernih Toma nego optimista, poljane su polako počele da se pretvaraju u jezera.
Narod je tada mislio da se to ne može uraditi. Čak je i Blažo Jovanović bio skeptičan, iako to nije htio da ljudima pokaže. Došao jednom on na onu glavicu više Carevog mosta i tražio da mu pozovu najstarijeg mještanina. Kad je mještanin došao, Blažo ga je pitao dokle je voda najviše išla. I mještanin je pokazao jedan kamen. Tada mu je Blažo kazao da ćemo napraviti branu da voda uvijek bude do tog kamena. Nije mu mještanin povjerovao, već je odgovorio da se to nikada neće desiti, pa je Blažo onda rekao da ga sklone kako ne bi širio paniku među narodom
Brane su tada bile novost za crnogorsku građevinsku operativu, pa se u početku “dosta lutalo”, dok nijesu vidjeli gdje griješe.
Čak je i broj radnika bio skoro duplo veći od potrebnog. “Gradnja je bila izazov jer je u pitanju nešto novo, ali i komplikovana jer se jedna brana sastoji od nekoliko vrsta materijala koji se rade fazno, u slojevima, i paralelno, ali se ne smiju pomiješati. Bilo je vrlo teško uskladiti tih nekoliko vrsta materijala da jedan drugom ‘ne smetaju’. Graditelji brana su se prvi put suočili sa takvom vrstom gradnje. U gradnji jedne brane u početku je učestvovalo mnogo više ljudi nego što treba, preko 200 njih, dok se nije vidjelo kako to treba raditi. U početku se radilo primitivnim sredstvima dok se vidjelo da tako ne može. Onda je nabavljena krupna mehanizacija, posao je krenuo brže i ‘otpao’ je dobar dio radnika. Ostalo ih je stotinjak”.
U tijelu brana Krupac, Slano i Vrtac, kaže Rajković, ugrađeno je oko 3,5 miliona kubnih metara materijala. Sve tri brane su tipa zemljanih nasutih brana od šljunka, pijeska i kamena, sa nepropusnim jezgrom od ilovače.
“Prva brana koja se počela praviti je Krupac. Kako se ispostavilo da ima više vode nego što je projektovano, visina brane je povećana za metar i po i tako se dobila dodatna količina vode, odnosno dragocjena rezerva potencijalne energije”.
Povećanjem visine brane dobijeno je deset miliona kubika dodatne vode.
